Na ulazu u spomen-park Garavica blizu Bihaća u Bosni i Hercegovini, napisano je: "Život je jači od smrti, pravda je jača od zločina, ljubav je jača od nenauke." Iza toga stoji 13 kamena monolita visina do šest metara, izgrađenih u spomen na Srbe i druge ubijene u regiji 1941. godine rukom ustase, snage Nezavisne Države Hrvatske (NDH), nacističke marionetne države. Spomenik dizajnirao je jugoslovenski arhitekt Bogdan Bogdanović i otkriven je 1981., postavljajući se dio šireg jugoslovenskog prikazivanja fascističkog terora i jugoslovenske 'Bratske i Jedinstvene' ideologije.
Istoričar Dino Dupanović, direktor Unsko-sanske kanonske muzeje, objašnjava da nakon 1991., kada je Bosna i Hercegovina bila na granici rata, 50. obljetnica masakra dobila je izraženo srpsko pravoslavno tonalitetno i organizirana je od strane novonastalih srpskih nacionalnih tijela. Spomenik je dobio potpuno novu političku funkciju, postavljajući se mjesto gdje je konstruirana priča o opasnosti Srba i potrebi za 'samozastitom' u nadolazećem ratu.
Bosnijske i hrvatske zajednice u Bosni su počele nešto slično, Bosnjaci s ubistvima u Kulen-Vakufu i Hrvati s zločinima u Krnjeusi, oba 1941. godine. Ovi procesi, iako izraženje dugogodišnjeg osjećaja nepravednosti, doprinijele su razlaganju zajedničkog jugoslovenskog spomen-prikazivanja i otvorile su moždahtu za konkurirajuće priče o žrtvama.
Tijekom desetljeća, Drugi svjetski rat zauzeo je centralnu poziciju u zajedničkoj spomeni i javnom raspravi kroz teritoriju socijalističke Jugoslavije. Tisuće spomenika raste u zemlji, slavio Nacijačiju oslobodilačku borbu i vladajući žrtve fascizma. Ovi spomenici i službeni prikazi konstruirani jugoslovenskim vlastima imali su izraženo socijopolitičko značenje, fokuzirajući jedinstvo među različitim narodima Jugoslavije i centralni su bili u ideološkom prikazu države.
Međutim, kao što je federacija raspadnula i nacionalističke stranke došle do vlasti, budući dominantni prikaz dobiva dodatnu dimenziju, postavljajući alat etnonacionalne politike određenog da mobilizira i homogenizira nacionalne grupe i duboko pogubiti međunarodne razlike. Budući simboli protifascističke borbe i jedinstva transformirani su u instrumente manipulacije, istorijskog revizionizma i političke propagande.
Spomenici i spomena Drugog svjetskog rata, konstruirani tijekom decenij kako bi se sačuvala zajednička spomena i jedinstvo, postali su arenom rasjednice i sukoba kroz koje se izražava novi nacionalistički simboli. Postali su instrumenti legitimizacije sukoba koji su slijedili. To je posebno bilo očito u Bosni, koja je prošla tri i polum godine rata na početku 1990-ih. Danas ostaje kultura spomene izrazito osjetljiva.
